Sredinom maja meseca se pojavio i prikaz “iz pera” Emira Fulurije na muzičkom portalu POT LISTA.

16x8x23x – BUBANJ BAS GITARA I GLAS, Long Play 2011.

16 OSAM 23. Ili 16x8x23x. Ili napišite kako želite ime ovog benda koji u sebi ima samo ove tri brojke. Što god da napisali vjerojatno nećete biti previše originalni jer su bend tijekom njihove karijere zvali na razne načine, a potpisivali ga još različitije. Bilo je tu i misterija oko imena ove grupe, ali na kraju je službena verzija da je ideja bila da bend snimi tri albuma te da na prvom bude 16 pjesama, na drugom 8, a na trećem 23. Dječja/tinejdžerska posla.
A 16x8x23x su bili baš to – tinejdžeri. Kada su 1992. godine Vuk Popadić i Aleksandar Zarić osnovali ovaj bend imali su samo 16 godina, a ubrzo su iz podruma u Staroj Pazovi zakoračili na vojvođanske i srpske pozornice. Energični funk punk rock popraćen sjajnim zajebantskim tekstovima ubrzo im je donio kultni status među tamošnjom publikom, a očarali su i druge ljude koji su pratili glazbenu scenu. Onda su objavili prvi EP, a nakon toga i album nazvan “Iz principa!”. Slijedio je drugi album “Provet(r )iti glavu” te EP “Drum i bus” nakon kojeg su prestali s radom.
I tako je bilo sve do početka ove godine kada grupa odlučuje slijediti svjetski trend te se ponovo okupiti. No, puno važnije od njihova okupljanja (iako to nikako nije nevažno) je činjenica da je tim povodom objavljen dvostruki CD nazvan “Bubanj bas gitara i glas” koji na jednom mjestu donosi sve njihove radove koje su u devedesetima objavljeni na kasetama i pločama u limitiranoj tiraži zbog čega su do danas postali praktično nenabavljivi.
Prije svega to mislim na njihove ranije radove koji su na ovom izdanju ujedinjeni na prvom CD-u. Album “Iz principa!” je jedan od najboljih tinejdžersko-zajebantskih materijala koji je sviran na ovim prostorima. Glazbena podloga šara od funk-rocka preko punka pa i do hard rocka, a vokal Vuka Popadića je šarmantno nerazumljiv uslijed lošije produkcije materijala. No, kada se čovjek koncentrira na tekstove, onda vidi koliko se u njima krije dobre zajebancije. Dva vanvremenska hita “Moja mama šnicle tuče” i “Kifle s džemom” osvajaju na prvu loptu, ali lopta se u stvari nalazi u nogama “Miloša Šestića”, pjesmi koja je opjevala jednog od kultnih jugoslavenskih nogometaša. O herojima pjeva i “Miki Krle Tihi i Prle”, a osmjeh na lice će vam svojim stihovima razvući i “Mjuz je bluz” (‘prestani da gledaš mtv njuz; pokušaj da uhvatiš pravi mjuz; jer mjuz je bluz…’). Uz ove nabrojene prvi CD nudi još nekoliko dobrih zajebancija koje su ukomponirane u dobre pjesme.
Drugi CD nudi potpuno drukčiji materijal. Na njemu praktično nema zajebancija, glazbena podloga odlazi i u psihodelične vode, a tekstualno bend iz zajebancije prelazi u ona problematična shvaćanja ‘odraslog svijeta’. Iako se i na ovom CD-u nalazi nekoliko pjesama koje ostaju u glavi (“Šta sam to učinio” prije svih), ipak se ne radi o nečemu jako dojmljivom, odnosno nečemu što bi grupu izdvajalo iz pomalo klasičnog srpskog rock zvuka. Doduše, lirički 16x8x23x na ovom materijalu u nekim trenutcima više liče na rane Pipse pa bi poklonici Rippera mogli i ovdje naći nekoliko zanimljivih pjesama za sebe. Ipak, sve je to premalo da bi se grupu dizalo u neke prevelike visine.
Kada se sve uzme u obzir najveća zamka za aktualnu karijeru ove grupe je činjenica kako su se proslavili pjesmama koje su napisane kada su članovi imali 16-18 godina. Bez obzira na retro hypeove koji nas okružuju nekako je čudno da ekipa u srednjim tridesetima na koncertima pjeva ‘Moja mama šnicle tuče; jer nam stižu neki gosti; ona tuče još od juče; a ja usran od radosti’. To je ipak za neke druge, mlađe dane. Doduše, bend je najavio i rad na novom albumu, a biti će zanimljivo čuti u kojem će pravcu sada krenuti. A meni je do tada ovo izdanje odlično podsjećanje na nevine mladenačke dane i još nevinije fore.

Originalnu recenziju i gomilu drugih raznovrsnih sadržaja možete pročitati na POT LISTI