Mirsad Mujkanović – Hadžo, alfa i omega sada već nepostojećeg sajta Mikrofonija na kojem je pre desetak meseci izašla recenzija dvostrukog CD-a benda 16x8x23x, te autor u regionu veoma popularnog i čitanog bloga www.zlihadzo.com je na svom blogu postavio prikaz Sinoćnjeg koncerta u SKCNS Fabrici i time preduhitrio svoje kolege u Srbiji.
Originalan tekst možete pročitati ovde, a mi u  nastavku prenosimo ceo tekst.

“Nisam bio u Novom Sadu gotovo dva mjeseca. Jebiga, siječanj je bio mrtav mjesec čak i za taj grad, a u veljači me zakovao snijeg. No, evo, stiglo proljeće i počela je sezona koncerata iz snova u jednom od novijih gradskih prostora za svirku – Fabrici.

Oni koji prate moje putešestvije znaju da je riječ o prostoru Studentskog kulturnog centra Novi Sad, za prijatelje i rodbinu SKCNS, koji je u konstantnom procesu uređivanja za čiji je završetak, izgleda, zadužen glavom i bradom Godot. Odnosno, stara priča: nema se para, nema se čim. Tako da se prostor krpa malo po malo, međutim najosnovnije stvari za održavanje koncerata su tu: dovoljno mjesta za oko soma ljudi, velika bina te dobar razglas i pristojna rasvjeta. WC je uređen, šank funkcionira (nisam vidio da drže coca colu doduše ali jebiga), a lokacija na Limanu (odmah pored Routea 66) je dovoljno udaljena od centra a opet dovoljno blizu. Za početak ovosezonskih putešestvija po Novom Sadu friend Šandor i ja odabrali smo koncert Disciplin A Kitschme kojim su Koja i ekipa službeno promovirali svoj prošlogodišnji album „Uf!“.

Naravno da Disciplina nije bila jedini razlog našeg posjeta lijepom gradu Novom Sadu. Bio je tu i obligatorni šoping u Merkatoru te potraga za nekom dobrom roštiljnicom koja će nadomjestiti nikad prežaljenu Zonu. Dobili smo preporuku za Bubi grill pored Spensa i nismo se pokajali, tako da će Bubi od sada biti naša logistička baza za sve koncerte koji se održavaju u Fabrici.
Obzirom da koncerte organizira već pomenuti SKC a oni jako drže do satnice, što ja poštujem i podržavam, koncert je počeo oko 21:45 h nastupom beogradske predgrupe 16x8x23x. Riječ je o kvartetu kojeg čine Vuk kao vokal, Acko i Saša koji se izmjenjuju na gitari i basu te bubnjar Dragan koji ovom prilikom nije mogao nastupiti pa su imali zamjenskog bubnjara. O bendu ste mogli saznati više iz moje recenzije njihovog prošlogodišnjeg izdanja „Bubanj bas gitara i glas“; uglavnom ekipa se vratila svirci prošle godine nakon 12-godišnje pauze i opravdali su Kojin poziv kao nastupe kao zagrijavanje za Kičmu: bend je zvučao jako dobro, njihov funk rock i dalje je sirov i izravan kao i 90-ih kad su imali seriju hitova; Sašin bas je cijelo vrijeme brujao u prvom planu i baš mi je drago vidjeti da netko doista svira taj instrument a ne samo plinka po njemu; Ackine solaže na gitari u svakoj pjesmi impresionirale bi i Toma Morella, dok je Vuk u odličnoj vokalnoj i scenskoj formi. Njegovo polu pjevanje polu repanje je energično i čovjek doista ne štedi glasnice, baš kao što ni ostatak ekipe ne štedi svoje instrumente.Tijekom svog polusatnog nastupa odsvirali su tek devet pjesama, uglavnom materijal probran s duplog prošlogodišnjeg albuma, ali bila je tu i jedna nova stvar, „Minimal F“, žestoka funkijada u stilu starih Peppersa ili ranih Primusa (a mogu se povući poveznice i s našim Dosh Lee) koja pokazuje da će nove stvari na kojima rade logično nastaviti tamo gdje su stali prije raspada. Nakon pjesme „Crno žuto plavo belo“ gitarist i basist su zamijenili instrumente što je bilo zanimljivo za vidjeti, ali su i podigli nivo buke za još jedan stupanj razvalivši kroz „Životinje“ i „Anatomiju“. Za sam kraj ostavili su jedan od svojih kultnih hitova iz 90-ih, legendarni crnjak „Kifle s džemom“ s urnebesnim refrenom „Nema ruku nema džema“. 16x8x23x pokazali su se kao energičan i vrlo dobar live bend koji ipak bolje funkcionira u manjim klupskim prostorima pred publikom koja ih voli ali koje u Fabrici baš i nije bilo mnogo tijekom njihovog nastupa.

Uslijedila je kratka 15-minutna pauza, vrlo kratka uzevši u obzir da govorimo o Disciplin A Kičmi koje sam često gledao uživo i rijetko kada su počinjali nastupe prije ponoći. Ovoga puta sve je išlo kao po špagi te su se Koja sa svojim vjernim Rickenbacker basom, pjevačica Manja i i bubnjar Buca popeli na stage već nešto prije 23 h. Uvodni instrumental bio je tek lagano zagrijavanje za ono što je uslijedilo, a to je ogroman zid buke koji su Koja i Buca podigli. Kičma je bila drum’n’bass bend davno prije nego li je taj termin uopće izmišljen, a razvijajući svoj stil i evoluirajući zvuk došli su do toga da su jedan od najglasnijih i najžeščih bendova u regiji, ako ne i šire. Ova sadašnja verzija Kičme amalgam je svega što je bend prolazio kroz posljednjih 30 godina, tako da su i stare stvari prearanžirane tako da se uklope među nove.

Koncert je bio, dakle, novosadska promocija njihovog posljednjeg albuma, pa je shodno tome i prvi dio koncerta bio uglavnom posvećen pjesmama s njega („Prestani da mrziš“, „Društvena mreža“, „Ako ti je glasno“) uz odabir hitova s prethodnog albuma „Kada kažeš muzika na šta tačno misliš, reci mi“ („Čovek koji ne nosi sat“, „Neko mora to da spreči“, „Bunt“). Pjesme su se prelijevale jedna u drugu gotovo bez pauze ili stanke, komunikacija s publikom bila je minimalna i vidjelo se (a bogami i čulo) koliko je bend fokusiran na svirku. Buca se još jednom pokazao kao jedan od ponajboljih bubnjara s ovih prostora jer taj suludi ritam doista ne bi mogao svatko pratiti, dok se Manjin doprinos uglavnom svodio na pjevanje mantričnih vokala i indijanski ples po bini.

Nakon sat i desetak minuta bend se povukao s bine, ali se pokazalo da je to samo varka, jer će se do kraja večeri Koja i ekipa čak tri puta vraćati na nju. Prvi bis je tako donio najveći hit stare Discipline „Tata mama“ i kultnu „Zar je to sve“ s poznatim refrenom „Zar je to sve? Daj mi još malo energije!“. A energije je dolazilo i iz publike (po slobodnoj procjeni negdje oko 400-500 ljudi) čija je struktura bila dosta zanimljiva: velik broj starijih ljudi koji su očito Kičmu slušali još u „ono vrijeme“ te velika prevaga muškaraca u odnosu na ljepši spol. Jebiga . Izgleda da je Kičma (ili Kitschma) jedan od onih tzv muških bendova. Whatever, publika je grlenim pjevanjem pokazala da prati cijeli bendov opus. „Tata mama“ je produljena i jammirana, kao uostalom i sve druge pjesme izvedene sinoć, a završila je brutalnom kakofonijom koja je dolazila nakon što je Koja svoj bas odsvirao na stalku od mikrofona.

Na drugom bisu dobili smo stvar iz tzv engleske faze benda, „Oh why?“, te dvije upečatljive psihodelične verzije pjesama „Manitua mi!“ i „Betmen Mandrak Fantom“ s albuma „Zeleni zub na planeti dosade“. Bend se još jednom pokupio s bine, ali ni tada nije bilo gotovo: treći bis je donio samo jednu stvar: gotovo 15-minutnu totalno nabrijanu verziju neslužbene himne i manifesta benda, „Buka u modi“. Ovdje je najbolje do izražaja došla sklonost benda dugačkim, pa i zamornim improvizacijama: kao i svaki egomanijak i Koja ponekad pretjeruje a ovo je bogami bilo pretjerivanje. Mislim, ponavljati refren jedno 50 puta – čemu to? Koncert je trajao puna dva sata i na tome im se može samo čestitati ali mogao je biti 15-ak minuta kraći, bez nepotrebnih izdrkavanja, i ništa se ne bi izgubilo.

No, opći utisak je da je Kitschma razvalila Fabriku sinoć. Koja i njegov bend i dalje su u dobroj formi i vjerujem da nitko tko je bio na svirci nije otišao kući nezadovoljan, uključujući i nekoliko mojih friendova koji su poput mene potegli čak iz Osijeka da ih vide. To su pravi fanovi! Meni osobno Disciplin nikad neće biti ona stara Disciplina s puhačima i sve, ali kada govorimo o prvoborcima novog vala, Koja je uz Rundeka i Divljana jedan od rijetkih koji je i nakon 30 godina diskografski aktivan i relevantan. Časna starina domaćeg rocka možda, ali kako on cijepa na bini, mogao bi većinu mladih bendova pojesti za doručak. Definitivno se isplati ovjeriti bend kad vam se pruži prilika.

A moj friend i ja smo još jednom posjetili Bubi grill, ponovo se uvjerili u kvalitetu ponude te sretni i zadovoljni poput dva praščića zaputili se na dvosatno putovanje kući. Obzirom na sve što je SKC najavio za sljedećih mjesec dana, moram početi razmišljati o tome da iznajmim stan preko…

Beskičmenjak Hadžo”