Prva inostrana recenzija 2CDBoxNoSet izdanja “BUBANJ BAS GITARA I GLAS” objavljena je na muzičkom portalu MIKROFONIJA u susednoj Hrvatskoj. Neumorni rock poslenik Hadžo je napisao svoje viđenje naših reizdanja.

BUBANJ BAS GITARA I GLAS, Long Play 2011.
Dvostruki album jednog od kultnih srpskih bendova 90-ih zanimljiv je kao kompilacijski dokument tog vremena, ali i kao ispravljanje povijesne nepravde prema jednom kvalitetnom bendu koji, sticajem okolnosti, nikada nije dočekao svoju šansu.

Tko?, već vas čujem kako pitate i ne mogu vam zamjeriti. Sastav 16x8x23x iz Stare Pazove bio je i ostao kultno ime srpskog rocka 90-ih. Pojavili su se kao srednjoškolci na sceni početkom 90-ih, u vrijeme kada se činilo da bendovi u Srbiji, unatoč sankcijama i Slobinom režimu, ili baš zbog toga, niču kao gljive poslije kiše. Iako su svojim energičnim funk-rock zvukom, divljim nastupima i crnohumornim tekstovima stekli vjernu publiku, bend nikada nije uspio doći do pravog albuma. Izdali su dva vinilna EP-ja i dva albuma ali samo na kasetama, vrlo upitne kvalitete zvuka i u ograničenom tiražu. 1999. godine bend je snimio materijal za svoje treće izdanje no, umjesto da dođe do njegovog objavljivanja, grupa je prdunla u fenjer. J

I sve se činilo da će priču o 16x8x23x prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš da početkom ove godine nije došlo do njihovog ponovnog okupljanja u svojoj najpoznatijoj postavi (frontmen Vuk Popadić, gitarist Aleksandar Zarić, basist Saša Savić i bubnjar Dragan Jovanović) za povratnički nastup 26. ožujka na Long Night festivalu u beogradskom Domu omladine. Istog dana bend je objavio i ovaj dvostruki CD album kao kompilaciju svih pjesama koje je bend snimio tijekom 90-ih ali i kao najavu obnavljanja njihove karijere.

Prvo što se da primjetiti je visoka razina profesionalnosti kojom se pristupilo izradi ovog izdanja. “Bubanj bas gitara i glas” je tehnički savršeno napravljen, svaki CD ima svoj zasebni ovitak s popisom pjesama i informacijama o snimanju, oba CD-a zatim se umeću u luksuzan i lijepo dizajniran digi pack koji još sadrži i bogati ovitak na 16 stranica s tekstovima pjesama, fotografijama benda iz svih faza djelovanja te kronološki posloženim informacijama o djelovanju benda (ali samo do 1993., wtf?). Pjesme su remasterirane i pročišćene a diskovi složeni kao dvije faze u radu benda – prvi disk obuhvaća prvi maxi singl “16x8x23x” (1993.) i debi album “Iz principa” (1995.), dok drugi disk sadrži drugi album “Provet(r)iti glavu” (1997.) i drugi maxi singl “Drum i bus” (1999.).

Prvi CD pod nazivom «16x8x23x» sadrži 16 pjesama i s ove vremenske distance vidljivo je zašto je bend odmah u startu skrenuo pozornost ljubitelja alternativnog rock zvuka. 16x8x23x su u osnovi bili funk rock bend s izraženom ritam sekcijom, pumpajućim basom i kao žilet oštrim gitarama, što se najbolje čuje na njihovom kultnom lokalpatriotskom singlu “Miloš Šestić” posvećenom istoimenom legendarnom nogometašu Crvene zvezde. Stvar je koncipirana slično kao i «Vlade Divac» Dece loših muzičara, samo što je «Vlade», koji se pojavio par godina kasnije, bio ogroman hit, a «Miloš» je nekako ostao ukotvljen u kultnim okvirima. Njihovi najveći hitovi “Moja mama šnicle tuče” i “Kifle s džemom” su hardcore razarači kao stvoreni za mosh pit i nije ni čudo što su to do dan danas ostale njihove kod publike najbolje primljene pjesme a i zorno pokazuju na koga su se SMF ugledali kada su počinjali. Stihovi «Moja mama šnicle tuče jer nam stižu neki gosti / Ona tuče još od juče a ja usran od radosti» savršeno potcrtavaju njihov otkačen smisao za groteskni crni humor koji je najviše došao do izražaja u «Kiflama» legendarnim stihom nad stihovima «Nema ruku nema džema», inače punchlineu jednog sjajnog vica koji je bio popularan u vrijeme dok sam ja bio malen J.

Stvar «L.U.D.» ima metalni prizvuk koji priziva u sjećanje «Paradise City» Gunsa, dok su veoma zanimljive i one laganije stvari, poput ciničnog i oporog bluesa «Mjuz je bluz» koji podsjeća na ono što je Buldožer radio početkom 80-ih (oni su inače imali pjesmu “Blues gnjus”). Pjesma namedropuje neke od najvećih ikona bluesa i rocka, uključujući Jimija Hendrixa čiji je stil sviranja veoma utjecao na bend, posebno na Zarića kao autora glazbe («Kanibalistički bluz» je i temeljen na jednoj Hendrixovoj pjesmi). Tu je i soundgardenovski grunge razarač “Gospodar vremena”. Jednom rječju, stilski šaren album kojeg su držali na okupu ludi tekstovi i frenetični live nastupi koji su dali nagovjestiti veliku karijeru benda.
Drugi disk nosi naslov «Šesnaest osam 23» (primjećujete razliku?), sadrži 13 pjesama iz druge faze djelovanja benda (’97-’99) i donosi dosta drugačiji zvuk od prethodnika. Bend se u to vrijeme u potpunosti okrenuo funk rocku, naglasivši bas linije, osnaživši ritmiku koja u pjesmama poput “Tautologija”, «On» ili «Crno žuto plavo belo» prosto mami na ples, dok je apsolutni highlight albuma «Šta sam to učinio» koja je debelo zašla u jazz vode. Bend je album i nazvao «Prove(t)riti glavu» kao pokušaj da otvore prozore i puste da u njihove glave uđe neki novi zrak. Stilski zaokret u zvuku pratili su i tekstovi koji više nisu bili tinejdžerski bijesni i crnohumorni već ozbiljniji i artikuliraniji, stoga nije čudo što je bend ovim izdanjem odbio jedan dio publike od sebe. Glazbeno sazrijevanje benda došlo je do vrhunca na maxi singlu “Drum i bus” koji je s jedne strane bio logičan nastavak prethodnika, ali je s druge donio još više eksperimentiranja sa zvukom – free jazz bubnjanje, Primusovski bas i Vukov vokal kojim kao da je oponašao Koju iz Discipline kičme na koju se bend očito jako ložio u tom razdoblju njihovog djelovanja. To je doista bio drum’n’bass odsviran «bubnjem, basom, gitarom i glasom» kako glasi naslov pjesme koja zatvara taj EP ali i ovaj disk. Šteta je što je bend tada prestao s radom jer upravo su ovi materijali, iako apsolutno nekomercijalni i neprihvatljivi širem auditoriju, pokazali da je bend sazrijevao, gradio sve kompleksnije i zanimljivije pjesme, no eto, nisu se uspjeli nametnuti i iskoristiti svoje šanse.

Zbog toga je ovo izdanje prije svega bitno kao rekapitulacija minulog rada ’92-’99 i kao konačan izlazak benda iz zabrana kulta ili «najbolje čuvane tajne domaćeg rokenrola», pri čemu je zanimljivo da je bend toliko letio ispod radara da čak ni moj drugar Petar Janjatović u drugom dopunjenom izdanju svoje opsežne YU rock enciklopedije nije našao za shodno da ih pomene iako je, pazi ovo, prema tekstu na ovitku disku upravo Pera bio taj koji je među prvima pisao o bendu, i to štoviše pohvalno J. Vjerojatno će nakon pojavljivanja ovog diska Pera naći za shodno da i njima posveti jedan mali pasus, pasusčić. Što se benda tiče, treba vidjeti hoće li njihov povratak na scenu ovaj put iznjedriti bolje rezultate: nove pjesme su spremne za objavljivanje, imaju iza sebe jakog igrača u vidu koncertne agencije i odnedavno izdavačke kuće Long Play (kojima je ovo već deveto izdanje), no činjenica da im gitarist živi u Beču jako komplicira sve planove oko snimanja i pogotovo koncertnog nastupanja. Vidjet ćemo. A do tada, tu je ova kompilacija kao dokument jednog vremena ali i kao ispravljanje povijesne nepravde prema jednom kvalitetnom bendu koji, sticajem okolnosti, nikada nije dočekao svoju šansu.

Hadžo koji šnicle tuče

Ako vam je nezgodno da čitate belo na crnom, čitajte crno na belom na blogu www.zlihadzo.com pošto je sajt mikrofonija.net nedavno ugašen.